Vršnjačke svađe

Vršnjačke svađe

Vršnjačke su svađe jedne od najvećih pokazatelja pravih problema i razlika među vršnjacima te njihovih osobina koje su možda potiskivali. Isto tako one mogu biti težak kamen koji nam zatvara srce i ne daje mogućnost novog početka, priznanja pogreške i pomirenja. Razrješenje svađe ovisi o našoj percepciji situacije. Ukoliko nam problem predstavlja isprika ili priznavanje pogreške, svađa koju vodimo s našim vršnjacima itekako će se odužiti. Sigurno smo svjesni činjenice da nije lako priznati osobi koju smo povrijedili, ali i samome sebi, da smo učinili pogrešku. No, to je jedini način na koji bi se ona ispravila. Ako pogrešku ne želimo priznati time se usporava naš proces razvijanja kao osoba jer je laganje samima sebi ono što može izbrisati naš unutarnji sjaj koji predstavlja ono što uistinu jesmo. Stoga, zašto ne bismo danas odlučili riješiti taj problem? Zašto bismo se odupirali svojim greškama? Zar nismo svjesni da se time još više tonemo? Koje su to rečenice koje najlakše izgovorimo u trenucima kada želimo izbjeći krivnju? Koje su to rečenice koje se često usudimo reći osobi koju smo povrijedili, a uopće nisu istina? Shvaćamo li kakvu bol nanosimo osobi kojoj na taj način ne želimo reći istinu i prikrivamo svoju krivnju? 

Nisam to napravio

„Nisam to napravio!“ rečenica je pomoću koje želimo pobjeći od osjećaja krivnje i uplakanih očiju povrijeđenog prijatelja. Rečenica je to kojom se želimo opravdati premda ona ne opravdava apsolutno ništa. Rečenica je to kojom želimo steći nevinost premda znamo da je zapravo nikada nećemo postići. Njome želimo zanemariti osjećaje povrijeđene osobe i učiniti je „ludom“. Želimo da posumnja u svoje misli, u svoja sjećanja i u svoje osjećaje. Želimo osjećaje krivnje prenijeti na nju. Jer…zašto bismo se mi osjećali krivima? Svi griješimo i to nije grijeh, ali je grijeh ukazati drugima na pogrešku. Zar ćemo se stvarno takvim mislima voditi i dopustiti da naš ponos pobijedi našu ljudskost? Zar nam je lakše izreći petominutnu neistinu nego jedno jednostavno oprosti? To što smo izgubili nevinost ne znači da moramo izgubiti ljudskost i poniznost jer svaka se pogreška može priznati i za nju se možemo ispričati. Nije li to najbolji način da učvrstimo naše prijateljstvo?

Ne želim se svađati

„Ne želim se svađati!“ Učestala je rečenica onih koji se osjećaju moćnima pa su tako sposobni izreći ružnu riječ ili napraviti loše djelo, ali i ne se za njega ispričati. Rečenica je to onih koji svoju neiskrenost i nespremnost za ispričati se žele opravdati svojom lažnom željom za mirom odnosno za prekidom svađe. Ali, ako nismo htjeli svađu i željeli smo mir, zašto smo onda odlučili povrijediti tu osobu? Ne možemo u istoj situaciji igrati dvije uloge: ulogu nevine osobe i ulogu krivca. Ako smo na početku događaja povrijedili osobu samim smo time zauzeli ulogu krivca i ona se neće promijeniti. Preostaje nam samo odabrati kakav ćemo krivac biti: onaj koji će prihvatiti svoju pogrešku i ispričati se ili onaj koji to neće učiniti. Ne možemo svoje kajanje izražavati rečenicom da se ne želimo svađati. To osobu koju smo povrijedili još više rastužuje jer joj time pokazujemo da nas nije briga, da smo na cjelokupnu situaciju u potpunosti zaboravili i da nam to što smo je povrijedili ništa ne znači. Zar stvarno želimo takav dojam ostaviti na osobu s kojom smo toliko bliski? Zar nam je tako teško pomiriti se sa činjenicom da smo krivi? Svi ćemo mi nekada biti krivci, ali pitanje je kakvi ćemo krivci biti: oni koji stoje iza svojih djela ili oni koji od njih bježe i žele promijeniti svoje uloge onda kada to nije moguće.

 

Tišina kao odgovor

„Zašto si to rekao o meni? Zar to stvarno misliš?“ pitanje je koje povrijeđena osoba postavlja onoj koja ju je povrijedila. Odgovor: tišina. To je odgovor s kojim smo se toliko puta susreli u raznim situacijama pa tako i u vršnjačkim svađama, no nikako mu ne možemo dokučiti značenje. Znači li ona istinsko kajanje, poniznost koju želimo prenijeti na sugovornika ili pak osjećaj nemarnosti, nesuosjećanja i osjećaj nebrige za njegove emocije? Sugovorniku kojemu poručujemo tišinu kao odgovor to neće biti jasno i iz tog mu razloga trebamo naše misli i osjećaje iskazati riječima, a ne tišinom! Neka naše srce progovori i neka ono nadglasa tišinu našeg uma.

 

Društvene mreže kao povod vršnjačkih svađa

„Što smo imali za zadaću?“ učestalo je pitanje na razrednoj grupi. A odgovor? „Snađi se!“ ili „Što nisi pazio na satu?“ No, koja je svrha takvih odgovora? Držati osobu koja je postavila pitanje u neizvjesnosti, neznanju ili joj možda želimo izazvati osjećaj krivnje jer nije pazila na satu; želimo da snosi posljedice? Ali zašto? Zar je na taj način želimo poučiti odgovornosti? Zar stvarno mislimo da su društvene mreže, trenuci kada se ne gledamo u lice, pravi trenuci za poučavanjem drugih odgovornosti? Ne postoji li za to drugi način? Bojimo li se neke stvari reći osobi u lice? Želimo li na taj način pobjeći od njenog pogleda? A koliki je broj svih onih svađa koje smo započinjali, vodili pa i samih prijateljstava koja smo završavali putem društvenih mreža? Kolika je samo brojnost osoba koje smo povrijedili putem poruka? No, zašto to radimo? Zar se osjećamo ponosnima što smo uspjeli izreći ono što mislimo bez ikakve obveze gledanja posljedica? Zar se stvarno osjećamo mirnima pri pomisli da se na drugoj strani ekrana krije osoba čije je lice prekriveno suzama? Nemojmo dopustiti da nam društvene mreže postanu bijeg od emocija koje naša djela uzrokuju. Nemojmo dopustiti da nam društvene mreže postanu bijeg od iskrenog prijateljstva i od realnosti. Nemojmo dopustiti da nam društvene mreže postanu bijeg od naše ljudskosti!

 

I što još reći za kraj? Jesu li svađe dobre ili loše? Trebamo li ih izbjegavati ili ih započinjati svaki put kad nam se ukaže prilika? Možemo reći kako one nisu loše, no ne valja se u njih upuštati često. One nam mogu pomoći u konstruktivnim razmišljanjima i u produbljivanju naših misli kako o svijetu tako i o samima sebi. No, važno je zapamtiti da nakon svake svađe valja doći pomirenje koje nam je neizbježno za mir i sreću. Stoga, jesu li uistinu svađe pravi problem ili je u pitanju njihov rasplet?

Magdalena Plukavec, 7.f