Služba riječi

Služba riječi

Ako želiš znati o službi riječi,

sve počinje od predikata,

odmah moram reći.

 

No, prisutan i subjekt treba biti

ili se barem negdje dobro kriti.

 

Ima i nezavisnih, a i onih zavisnih,

no doći ćemo do njih još kroz koji stih.

 

Jednostavnu proširenu ljuti

kada joj nedostaju atributi.

 

Oni služe da bi opisali subjekt,

a isto tako mogu opisati objekt.

 

U jednostavnoj proširenoj sve su vrste riječi,

no ponavljam: uvijek od predikata kreći

 

jer ako su dva

mogla bi biti nezavisno složena.

 

U njima pazi na veznik

jer nećeš moći bez njih.

 

A, ali, nego, no, već je – suprotna,

ili je – rastavna,

i, pa, te, ni, niti je – sastavna.

 

Isključna i zaključna idu mi u rimu,

ali slušaj dalje da ti stvari sinu.

 

Isključna je – jedino, samo i tek, a možeš dodati i što,

ne zaboravi na to.

 

Zaključna je zato, stoga, dakle

zarez se ne makne.

 

Kad smo već kod zareza,

pazi njega na, ta figura zove se – inverzija.

 

Evo nas i na zavisnosloženim,

valjda ću ih naučiti dok se ne oženim.

 

U predikatnoj kao veznici služe – da, koji, što,

a subjektne veže zamjenica – tko,

nadam se da ćeš dobro zapamtiti to.

 

Moj rep priča i o atributu

takve sam rečenice naučio po putu.

 

Da i što – veznici su koji njih krase,

a prilozi kakav, čiji, koji, isto tako – zna se.

 

Kada su objektne,

u njih se puno veznika metne.

 

Neki su: da, kako, što.

Da, naučio sam to.

 

Tu su i mjesne rečenice,

priloga moraš sjetiti se.

 

Gdje, odakle, kamo – naučio sam to tamo.

Otkako, kad, čim – moram se pozabaviti tim.

 

Za vremenske rečenice

vrijeme mora naći se.

 

Za načinske ti je lako

jer prilog ti je – kako.

 

Možeš dodati – tako,

a kasnije i – onako.

 

Sljedeće rečenice na repertoaru su pogodbene,

ako ih ne naučite, novu pjesmu čut ćete od mene.

 

Stribor Trbojević, 8.b